Skip to content

Večeras ste moji musafiri!

Prošlost – skup sjećanja iz kojih se rađaju iskustva i izvlače pouke od kojih proizilaze mnoge, uglavnom ispravne, odluke o budućnosti. Te neke ˮsvijetle česticeˮ u našim sjećanjima prate nas čitavog života i iz njih konstantno učimo važne životne lekcije. Ali, ta sjećanja, nazovi iskustva, kao da su neiscrpna riznica mudrosti, jer nam uvijek daju mnoge odgovore na nova pitanja i olakšavaju dalje korake. Dok najsvijetljiji likovi u našim sjećanjima ostaju oni od kojih smo naučili nezaboravne lekcije iz etike, a koja je najbolji ukras čovjeka i najveći stečeni kapital u konstantnoj samoizgradnji i oplemenivanju svoje ličnosti pri svakoj težnji perfekcionizmu koji treba biti i ostaje, u konačnici, samo težnja, ali iz koje izniknu mnogi epiteti naše ličnosti.

Davno, prije više od tri decenije, osamdeset i neke, dvadesetog vijeka.

Ljeto je na izmaku. Sunčan dan je mirisao na presušeno sijeno i prašinu. Sa uzvišice, nadomak sela Restelice, dijagonalno se uspinjali gusti oblaci prašine koju su podizali sjenom natovareni, omanji, a žilavi, planinski konji vukući zadnja kopita, kako zbog same strmine puta, tako i glomaznog tovara, koji su dodirivali tlo prekriveno debelim slojem zemljane prašine. Dosta sitne, ali se mogle uočiti siluete tjerača konja, koji se hitro pomjerali gore-dolje kako bi izbjegli gusti smog prašine, a ujedno poravnjavali tovar kada se konj odgurne o neki veliki kamen pored puta, ili uzvišicu sa gornje strane naobranog puta. Posmatrajući te kockaste tovare sa daljine, stranac i neupućen bi rekao da se radi o parnoj lokomotivi.

Dan je na izmaku. Već su svjetla upaljena na minaretu. Uskoro će i mujezin najaviti nastupanje akšama. Noć već polahko najavljuje svoju silinu i surovost povjetarcem koji prvo dođe kao osvježenje, a poslije dostigne žestinu s kojom počinje svojom oštrinom štipkati za kožu i, pri tom, zadavati pomalo bolnu hladnoću od koje se koža nakostreši i tijelo zadrhti. Planina je to, ona noću zna biti hladna kao pustinja.

Kao i svako predvečerje na čaršiji ljudi okupljeni u manjim grupicama tiho muhabete – umorni od teških poslova i agresivnog planinskog sunca…

Najednom, začu se neki glasan krik i na sekundu nastade tajac – uznemirujuća tišina koji naruši mirne muhabete. Napetost, muk i tišina, kao zatišje pred oluju. I bljesnu. Munjevitom brzinom prođe uplašena mlada mazga vukući samar po sebi koja ga je, najverovatnije, pvi put primila na leđima, te ju je golicao i silno isprepadao da se dala u divlji bijeg, uzimajući sve pred sobom pod nogama. Ljudi su se samo lančano, k’o domino kocke, panično bacali u stranu; mnogi onako refleksno i prije no što su vidjeli u čemu se radi – instiktivna reakcija izazvana reakcijom prethodnog i žestokog glasa koji se uzvikivao:

– Beegaaaj!

Na sreću, nema zgaženih, a nije bilo ni jahača na mazgi, te se ovaj slučaj nije kobno završio.

Oglasio se i mujezin. Vjernici su žurnim koracima, kao što je adet da se požuruje na akšam namaz, punili džamiju.

Na zidovima džamijskog dvorišta svjetlucale su zapaljene cigarete i, pri svakom cugu, osvjetljavale potrošena, prerano ostarjela i na suncu pocrvenjela lica argata – kosača nadničara – koji su tako duboko uvlačili dim da su im obrazi tonuli duboko među vilicama.

Upaljenim fenjerima pristižu i posljedni kosači, one koje je dug put odocnio. Mnogi su svoje livade davno već pokosili, pa idu kositi daleko u planinu.

Iz džamije sa akšama već izlaze namazlije i mnogi tiho u parovima razgovaraju, obično tako da govornik stavlja ruku na nadlaktici slušaoca, kao da hoće umornog slušaoca zadrzati do kraja svoje priče.

Noć polahko tone i vjetar već je dobio na intenzitetu. Ja sam donji dio majice, plavo – bijeli dres FK-Željezničar, presavio i umotao ruke do laktova. Umotan, sa pristojne distance posmatram Romkinju, što bi narod rek‘o Ciganku – kako ću je i ubuduće u ovoj priči zvati tim jezikom naroda. Ciganka je sa svojim djetetom toga dana, uoči Bajrama, došla da prosi u naše selo…

I potrefila je pravo vrijeme. Pristigli su mnogi pečalbari da bajramuju sa svojima i, što je bitno, merhametan je ovo insan. Dugo ih već posmatram – kao da sam seoski sejmen i pazim da se ne ukrade neko dijete – kao što se moglo čuti iz nekih priča, s’kojima se htjelo zaplašiti djecu da se ne udaljavaju daleko od kuća, ili slično – ili pak pazim da nam Ciganka ne zapali šumu, kao ona što je u šumi izgubila dijete i nakon nedelju dana bezuspješnog traganja zapalila šumu iznad Restelice. Šuma je mjesecima gorjela i sva izgorjela, tako je Restelica ostala jedino selo koje je iznad šume.

Što sam više posmatrao Ciganku i njenog sinčića, to sam više dolazio do zaključka da ona nema takve zle planove i da gleda što više isprositi novaca za svoju bijedu. Mislim da joj dovoljna briga njena neimaština i ovo dijete. Ali, kako noć više tone, tako me i više tangira, moglo bi se reći i brine, šta će dalje Ciganka i njeno dijete? Hoće li noćiti na ulici? Kažu da noću izlaze duhovi, nešto bijelo, nešto crno. A i hladnoća je velika. Mnoga pitanja. Velika radoznalost – osobina koja često zanemari oprez i marljivost nadmašujući i sam razum; osobina koja nosi mnoge rizike, ali i mnoge dobitke.

Ciganka, koja je imala uspješan dan, isprošenim zalihama djelovala je opušteno, bez neke uočljive zabrinutosti na licu, polahko je postajala moj junak, a njen mali, koji se uzdao u svoju majku, bio je za mene najhrabrije dijete. A zašto i ne bi? Pa ono će noću napolju spavati i prkositi vjetru, noćnoj hladnoći, duhovima bijelim i crnim, džinima…

Zagledan, zapitan, ali i zaboravan na vrijeme uvidjeh da sam odocnio. Moraću da sačekam jaciju, pa da sa komšijom, koji sve namaze, pa i jaciju klanja u džamiju, odem prema kući. Sva sreća i što mi kuća nije na periferiji sela.

Dok pomalo podrhtavam od hladnoće i posmatram malog cigančiča kako na čergi zalego, a ruke stavio među nogama, kao da hoće svojom pozicijom tijela napraviti krug u kom će kružiti sva njegova energija i grijati mu tijelo. Moje podrhtavanje se još više ubrza kada vidjeh, kako se čovjek u poodmaklim godinama sa štapom u ruci, bijelim ravnim plišom na glavi i crvenom ćahmom – mahrama omotana oko pliša – približava prosjacima. Išao je užurbanim koracima. Čvrst i strog pogled, užurbani koraci, još i štap u ruci, ostavljali su dojam da je upravo on stvarni seoski sejmen. Hoće li sad najuriti Ciganku prije no što ukrade nečije dijete, pa mu izvadi oči i učini ga prosjakom?

Moćno, kao oružje drevnih ratnika, drenov štap u njegovim rukama, koji je od trajnog korišćenja bio toliko izglačan da je sijao na svijetlu. Štap, star i do sjaja izglačan, baš kao i sve mudre izreke i fraze, koje su vijekovima opstale u našem selu, koje je narod u svaki zaman glačao do sjaja.

Kad se starac priblizio dočaravao je jasniju ali sasvim drugačiju sliku nego ona na prvom pogledu sa distance. Bio je izrazito markantnog izgleda. Na njegovom licu nije bilo ni centimetra kože, a da nije bilo bora. Imao je milion bora na svom zrelom i napaćenom licu. Te bore kao da su redovi jednog velikog romana gdje je ispisana sva dunjalučka golgota planinskg čovjeka. Onda nisam ni slutio da će to lice-roman ostati trajno upečaćeno u mojim sjećanjima i naučiti me jedne od najbitnijih lekcija u životu. Taj mršavi, ali krupnog skeleta starac, mi kao magnet privuče pogled. Počeo sam upijati znake i čitati sa njegovog lica.

To i dan-danas činim – čitam sa lica staraca kada mi zatreba neki mudri savjet. Taj je čovjek izgledao kao da ga je ubolo svako trnje preko kog je prošao na putu životnjih iskušenja. Izgledao mi tako istrošen, ali opet nesalomljiv – čvrst i postojan. Ova robusna starina kao da se čeličio svim nedaćama – kao da je u svom životu prošao sve i svašta; spavao i na kamenju, i s‘nogu, na oblaku, i kao da nije spavao godinama. Izgledao je kao da je nosio sav tovar dunjaluka na njegovim leđima, ali opet sa nekom stečenom rutinom, ostajući uspravan i čistog obaraza pred svijetom, dok čelo mu je sijalo nurom i nekom posebnom mudrošću. Shodno napaćenosti, koja je svedočila na njegovom licu, rekao bih da je bilo vremena u njegovom životu, kada danima nije imao jesti, pa mu je lice i poslije toga zadržalo neki oblik, što svjedoči veliku oskudicu minulih vremena kakva su u Gori bila u prvoj četvrtini dvadesetog stoljeća. Izgledao je kao da je preživio hiljadu i jednu noć, ali ne onih Šeherzadinih na dvoru vladara, nego hiljadu i jednu noć surovog dunjaluka i muka planinskog čovjeka, koji je i pored svega zadržao svoje dostojanstvo, hrabro se boreći protiv svih izazova surovog života.

Starac priđe Ciganki i odlučnim, više naređivačkim, tonom joj reče:

– Pokupite vaše stvari i pođite sa mnom! Večeras ste moji musafiri!

Ciganka je zbunjeno, valjda prvi put doživjela ovako nešto, i brzopleto počela skupljati svoje stvari. Kao da nije bila svjesna da se nalazi u Restelici – selo musafira. I pored te zbunjenosti primjetno je bilo olakšanje na njenom licu što će večeras imati krov nad glavom i neće se sa svojim mališanom morati smrzavati ispod planinske mjesečine. Primjetna je bila i radost na licu tamnoputog dječaka, kome su ispod guste i neočešljane crne kose sijale od sreće crne okice. Ja sam sve to posmatrao otvorenih ustiju, sav zabezeknut, jer nisam mogao da vjerujem svojim očima šta se sve ovdje dešava; ciganka koja prosi, što krade djecu, koja ima vaške… Ona Ciganka koju je čovječanstvo obespravilo svrstavajući je, kakvo je inače ponašanje većine ljudi, u građane nekog N-tog reda…

Sad, ovaj starac je vodi svom domu, gdje će za sofrom jesti sa njegovim ukućanima i spavati na ručno tkanim ćilimima. Bio sam zbunjen, ali sam imao dobar osjećaj zbog postupka ovog starca. Bio sam veseo, jer nisam morao brinuti za malog Cigančića da će se smrznuti, ili da će ga odnijeti džinu u neki kameniti vrh i tamo ga baciti sa najviše stijene. Tog se momenta rodio neki poseban osjećaj u meni, koji onda nisam moga objasniti, ali je bio lijep i zadavao je neku toplinu u srcu i neki osjećaj sigurnosti, koji se obično javlja kada se uoče ti humanitarni gestovi kod ljudi koji su u našoj blizini. Svako i svakog trena može pasti na svakakvu kušnju. Ovaj čin starca mi je ulio toliko povjerenje da nisam nikada više mogao pomisliti da bi neko mogao gladovati, ili ostati na ulici u ovakvim sredinama, pored ovakvih ljudi koji posjeduju visoku svijest o Bogu i obaveza prema siromašnima. Hvala Bogu koji svijet prosvjetljuje i neka je salavat i selam na Poslanika Njegovog preko kog poduči o pravdi i pravičnosti, i o svemu za dunjaluk, a što će biti spas na ahiretu.

Već se jasno ˮrazlikovala bijela nit od crne niti zoreˮ. Oglasio se i mujezin za sabah. Čulo se i glasno odškrinjavanje drvene porte, a veseli glasovi komšijske djece, koja kao da pjevuše, dopirala su do džamije.

Divan dan, vedrina ljudi i ushićeni žamor djece dočaravali su bajramski ambijent, a još divni miris bosiljka na čahmi i džamadanu bili su posebna divota nakon ljetnih dana koji su mirisali na znoj ratara i radnih konja.

Nakon bajram namaza vjernici su prema uskom izlazu džamijskog dvorišta pravili gusti red, kao kada iz jezera izlazi rijeka. Zadržavanje mnogih na samom izlazu je usporavalo kretanje i to je meni pravilo dodatnu nestrpljivost. Bio mi je u glavi Cigančić od sinoć i njegova majka. Jesu li došli? Da ne propuste bajramsku darežljivost dzematlija u prikupljanju sitniša?

Tražeći svaki pedalj slobodnog prostora, probijao sam se među ljudima. Stigoh i na sama vrata. Upitnim pogledom okrenuh glavu preko desnog, a onda i lijevog ramena. Nema Cigana !? Propustili su šansu, pomislih. Valjda im ugodno pala večera i topli krevet pa se raznježili.

Skrenuh na desnu stranu, na putu koji vodi gornjem dijelu sela, kad pored parkirane gazike ugledah prostrenu čergu i one prosjake od sinoć. Izgledali su odmorno i bili načešljani. Mali Cigančić je imao svečani džamadan na sebi. Na njihovoj čergi zvackale su kovanice darežljivih bajramlija, a na to su oni klimanjem glave i riječima vjernicima zahvaljivali :

– Allah berećet!…

Zgrabih iz džepa jednu žučkastu kovanicu i bacih je ispred cigančića na čergi, a on se široko osmijehnu.

Produžih dalje pored lijepih, kanom ofarbanih ovnova na kojima su prelijepi uvijeni rogovi izgledali kao krune. Kao da ih je Ibrahim-Halil, a.s., okitio zbog iskupa za Ismaila, a.s., pa izgledaju tako veličanstveno. Kurbani su mi djelovali tako smireno, kao da su uživali u melodiji bajramske kaside, koja je dopirala kroz prozor kuće iz obližnjeg sokaka.

Autor teksta: Enser Hodža